Većinu vremena mislimo da se ne mičemo s jedne točke te da vrijeme sporo prolazi.
U jednom trenutku shvatimo da se nismo ni okrenuli i da smo uistinu drukčija osoba.
Sjećam se sebe kako sam niz prašnjave ceste vozila bicikl s cigaretom u ustima.
Bila sam jedno 20 kg lakša i nešto malo gluplja.
Uvijek sam nastojala zadržati tu iskru djetinjstva koja se vidi u naletima.
Nevina zbivanja poput ispijanja prvog piva ostave neki trag u našoj truloj, ljudskoj duši.
Imala sam toliko poznanika koje danas jedva pozdravim, ali uz to stekla neke vrlo drage prijatelje.
Određene ljude ću uvijek cijeniti, nekih će mi biti žao jer su, kao i ja, obećavali puno više nego što sad pružaju.
Netko mi je prije 4 godine rekao da ću završiti na cajkama i da se sjetim toga u ovo doba.
E, pa nisam. Mene je ljubav prema žestokoj glazbi gurala kroz život.
U njoj sam pronalazila sreću, ljubav, radost, tugu i bijes.
Uvijek mi je to bila pokretačka snaga koju nikada ne želim izgubiti.
Ako se do sada nije ništa promijenilo u vezi toga, zašto bi u budućnosti?
Gledjate, ja stojim iza toga što govorim.

Zvuk gitare, glasnih bubnjeva me budi. Daje mi moć.
Takozvano plakanje gitare mi izrezbari unikatan osjećaj kojeg je teško otjerati.
Naime, ne želi nestati niti želim da nestane.
Možda ispadam redikul, možda nikome neće značiti ako kažem da mi taj i taj album određenog benda budi snažne emocije, ali to je život.
Moja svrha, moj bit egzistencije.
Cilj mi je posjetiti što više festivala, koncerata da se mogu ispucati.
Vidjeti mi drage bendove i pritom uživati kao nikad!
Trčat ću u nepoznato kako bih otkrivala sve više i više, doduše, neću previše zalutati.

Imala sam period kad sam spas tražila u paklu alkohola pretvarajući se u nešto ogorčeno, u nešto isprazno.
Sva sreća pa je bilo ljudi koji su smogli snage pružiti mi ruku te kad sam bila pred krahom uzdrmali moje misli.
Zapravo oni prijatelji što najviše seru i što najviše šute su oni koji se najviše brinu.
Jedan vrlo dobar prijatelj, kojem mogu zahvaliti na mnogo toga mi je jednom rekao: ''Gledao sam hoćeš li sama shvatiti griješiš li, ali očito ti ja trebam
reći neke stvari.'' Nakon toga sam pala u svojevrstan delirij. Našla sam se među bijelim zidovima ispisanim krvlju i sumnjom. Morbidan i sablasan osjećaj
koji je isprepleo moje atome.

No tad nisam imala vremena za previše razmišljanja, odmahnula sam i nastavila po svome jer sam onaj tip osobe koji će usprkos svemu nastojati probiti zid glavom.
Zid ne možemo probiti, jedini rezultat je raspuknuta lubanja. Konotativno dakako.
Oh, kakav sam ja samoživi beskičmenjak bivala! Toga me najviše sramota. Nagutala se tableta i želučani sekret je izletio van u bolnici.
Kada sam vidjela izraz majčinog lica i njenu iskrenu zabrinutost pitala sam se što ja zapravo radim i kome?
Sadistički-mazohističko ponašanje me obuzimalo, još dan danas zna. Ispadi histerije i bijesa. Jednostavno u mojim rukama nešto mora pukniti, bučiti
izazvati pažnju kad je očito nisam dobila previše od roditelja. U to vrijeme sam mislila da samo iz mene viri tuga, ali to je bio uzvik, očajni poriv za pažnjom.
Svjesna sam da sam dosta tvrdoglava osoba, ali pritom sam i dosta jaka. Da, rekla sam.
Toliko mi se jebenih sranja dogodilo da ne znam ni odakle početi, štoviše, nisam ni jedina. Sestri sam htjela stvoriti utopijski svijet kako se ne bi porezala
kao i ja. Tražila sam dobro u ljudima, zbilja! Na kraju se ispostavilo da sam okružena nekim pokvarenjacima koji se ponašaju kao spužve i onda to okrenu
protiv tebe. Nisam zlopamtilo, ali neke stvari ću uvijek pamtiti. Kad me netko patološki slaže više od deset puta naravno da to ostavi utisak i da toj osobi nećete
vjerovati kao prije, ali ne želite se toliko brzo maknuti od nje. Dalje vidite sliku koju ste stvorili o istom.
Ljudska percepcija je uvijek bila apsurd. Vidimo što želimo, čujemo što želimo. Odmičemo od stvarnosti boreći se s demonima, ubijajući ih, a nekada ih i hranimo.
Dozvolimo da jačaju zlo unutar nas, da najmračniji kutevi duše izađu na površinu i raspore sve pred sobom ostavljajući neizbrisive, nikad zacijeljene rane.
Pomislimo li da jesmo demoni, nema nam spasa. Možemo sami sebi pomoći, naravno, ali trebamo otvoriti oči koliko god to bolno bilo.
Vidimo kako ljudi žive u nekom svom savršenom svijetu koji se sastoji od sitnica koje ga čine zapravo vrlo tragikomičnim.
Znam po sebi.. Nastojat ću istraživati ljudski um, ljudsku zlobu i to će me okupirati. Mozganje,da! Gledanje slike izvan zlatnog okvira, stajanje na rubu dok
nitko ne stoji ispod da me uhvati! Život treba uhvatiti za gušu i iscjediti ga. Moramo živjeti dok ima vremena, ali da pritom ne ozljedimo druge stavljajući se
uezgodnu poziciju. Tužna činjenica - ako ne prihvaćamo norme mi smo redikuli i priglupi. Primitvnost je svuda oko nas i ne možemo je izbjeći.
Zaista je sve palo na to da su idioti vrhovni vođe u svijetu i da cijede naš novac pritom plaćajući vlastite potrepštine.
Čovječanstvo je jednostavno naviklo na to da bude ugnjetavano. Pa jebote, zar nitko ne može prestati gledati svijet kroz ružičaste naočale?
Aha, super sam. Kupila sam nove cipele. Zaboga, pa to je trenutna satisfakcija. Čovjek je toliko pohlepno i nadasve trulo biće.
Nezaustavljiva glad će nas dovijeka pratiti. Ne samo za hranom, porocima nego za neizlječivom čežnjom da popunimo rupe unutar duše.
Filozofiranjem liječim svoju dosadu i mislim da to nije toliko loša stvar, mislim pa svatko ima svoj način zabave. Ja ću pisati! O, kako ću pisati!
Čisto sumnjam da će se itko naći u poziciji da nađe koji trenutak ili malo živaca da shvati moje moždane vijuge. Rade prebrzo i hitro. Čilo skakuću, igrajući se
tvoreći moj smušeni, izmoreni um.
Ne predajem se društvo, neću vaš autoritet i izludjet ću vas. Možda će se činiti kao da prihvaćam, ali ja ću i dalje ostati svoja, a vi si možete međusobno popušit.

Ovo će mi biti svojevrstan dnevnik te ću ovdje pisati svoje misli, stavljati uratke, možda će ih netko pročitati, ali budući da je blog dosta zanemaren posljednjih par godina, čisto sumnjam.

Dok sjedim sama slušajući glazbu u sobi pune dima, pune jada i sreće pitam se zašto nastaviti?
Mogu se truditi, mogu se hvatati za zadnje zrake svjetlosti pritom žarko žudjeti za nečim nedokučivim.
Toliko bola, toliko krvi, isplati li se?

Čovjek je čudno biće i još uvijek preispitujem to cijelo postojanje nastojajući shvatiti cijelu bit života.
Koliko je zapravo strašno što nijednu osobu nećete toliko dobro upoznati da vam otkrije najmračnije strane sebe.
Što vjerojatno Vi, kao i ja imamo toliko prljavih tajni da si ne bi mogli oprostiti.
Toliko smo grešna bića, toliko toga nas sputava da budemo savršeni.
Savršenstvo ne postoji, ni u kojem u pogledu niti će.
Žalosno je doista. Sve se svodi na monotonost, na istrošenost. Imamo neki tijek koji moramo ispuniti.
Zašto ne bismo mogli živjeti po svome i udahnuti život punim plućima?
Mislimo da izlaženjem i zabavljanjem punimo prazninu, no zapravo to uopće nije istina.
Tek iskoristimo djelić cijele slike, slike koja čak nije ni dovršena.
Ne koristimo ni u potpunosti kapacitet mozga. Došla sam do stadija gdje mogu izreći da mi se ljudski rod gadi.
Sve je toliko duplicirano, svi pokušavamo biti nešto uzimajući nešto od drugih. Ne možete to poreći.
Nitko u potpunosti nije svoj. Prvo što vidimo su nam roditelji, od njih slijedimo pokrete, uče nas kako bismo
se mogli snalaziti sami, s koljena na koljeno.

Čim malo porastemo nastojimo se uklopiti društvo,
možda nas ne privuče većina već neka subkultura i time želimo prikazati da smo drugačiji.
Nismo nikako jer se i time uklapamo u neko skupinu ljudi koji imaju donekle slična razmišljanja. Utonemo u masnu, nećemo biti primjećeni osim ako nas se poredi s nekim drugim primjericma društva.
Možemo zavoljeti nekog pjesnika, pisca, redatelja, ali i dalje ćemo dijeliti ukus s nekim blizu nas.
Nije li to apsurd ljudske egzistencije?

Možda previše filozofiram, ali i oblake, čak i nebo drukčije shvaćam. Neki će više analizirati određene situacije time htijući shvatiti neke jednostavne podatke kako bi se lakše snalazili.
U određenim trenutcima želimo pobijediti sebe i svoje mračne demone, ali oni grebu ka površini, uništavajući ljudskost.Obuzme nas nekakav mrak.
Što ako to nije mrak nego moja priroda? Zašto se boriti protiv nečeg što postoji koliko i ja?
Nitko u potpunosti ne prihvati sam sebe budući da se cijelo vrijeme krvavo odmiče od svog zlog duha.
Prihvati da živi u tebi i možda tek tad se smiri. Nećeš postići ništa odlaganjem, uvijek te nešto može sustići i ne možeš protiv toga.